ponedjeljak, 22.02.2010.

DoSTa Mi JE!!!

Ne mogu više.Osjećam se kao da se sve raspada.Ništa nema smisla.Sve je jedna velika praznina,ja sam praznina.Ne mogu više živjeti u tom lažno savršenom svijetu.Svaki dan je samo još jedna laž.Koga pokušavam zavarati.Zar sebe?Svako jutro nabacim lažni osmjeh i živim svoj "savršeni" život.Svi misle kako je sve bajno,dive mi se,ne mogu reći da mi ne odgovara,ali kad bi znali,kad bi samo znali...
Nesretna sam.Mama zna,uvijek zna kad me nešto muči,ah moja mama.Ali lakše je preći preko toga,praviti se da je sve savršeno,zavaravati samog sebe.Poželim joj sve reći,ali ne mogu.Ne mogu gledati kako se njeno uvjerenje da živi u savršenom svijetu ruši poput kule od karata.
Rekla mi je da se pretvaram u kostura.Mnogi su mi rekli nešto slično,ali ja ne vidim.Vidim samo vagu koja pod mojom silnom težinom ne želi pokazati 45.No što ja zapravo želim?Jeli riječ o 45?Ne.Nikada neće biti dovoljno.Sve i da pokazuje 40 znam da neće biti dovoljno.Ono što ja želim je da budem zadovoljna.Želim željeti prestati s ovime.Želim željeti jednu veeliku čokoladu koju bi pojela i nakon toga ne osjećala grižnju savjesti.Želim biti sretna.
Imali smo sistematski.Doktorica je rekla da se trebam udebljati.Kod kuće me mama natjerala da pojedem večeru.Pojela sam što sam manje mogla tek toliko da mi ne prigovara.Rekla mi je da ću ako tako nastavim spasti na 47 i izgledati kao kostur.Što sam joj na to trebala reći?Da je to nemoguće jer imam 46?
Priznala sam da imam 46 i već je počeo plan mog debljanja.Ovog vikenda pojela sam više nego u cijelom proteklom mjesecu,ali doslovno.To joj ne mogu priznati.Ne mogu joj priznati da je svako moje "jela sam u školi" značilo da zapravo nisam pojela ništa.Sada jedem normalno,ali ne znam dokad će to trajati.Vjerojatno dok ne dođem do 50.Bojim se toga.Jako se bojim debljanja.Ne mogu više.Dosta mi je laži.Želim prestati sa svime,ali ne mogu.Dosta mi je!

utorak, 08.12.2009.

MoVEs, I LiKe tO mAke 'Em,GrOOves, I LiKe To sHake 'eM,sHAke 'Em FrOm mY TrouBLesOme MiNd...

Ne znam zašto uopće pišem ovaj blog, ionako ga nitko ne čita. Čitaš ga? Izgleda da si prvi koji ga je uopće otvorio.Ne...opet pričam(pišem) u prazno. Pa izgleda da je i to jedan od načina na koji se može riješiti frustracija. Odakle da počnem?No,krenimo s paljbom.
Frustracija 1-škola
Ne mogu više.Dosta mi je.Kad će više ti praznici?Stalno moram ispravljati neke ocjene.Zadnji tjedan škole, zapravo zadnja tri dana škole, a pišemo ispit i onda, što je najgore, ne stignem ni pisati ispravak.Poludit ću.
Frustracija 2-odbojka
Jednostavno mi je dosadio ovaj sport.Neda mi se ići na treninge, utakmice ili bilo što u vezi odbojke.Živcira me i trener ni kriv ni dužan i sve skupa. Nikada neću biti neka odbojkašica pa onda koga briga. Profesor tjelesnog mi je predložio da se počnem baviti atletikom pa se premišljam.Ne...ionako bi mi i to dosadilo.
Frustracija 3-snijeg
Mrzim ga.Kad vidim sve silne nasmiješene face jer napokon pada snijeg,jednostavno mi pozli.Što uopće vide u njemu?Jedino što se tu može vidjeti je hladno i mokro.Trebala sam danas ići s društvom u kino,ali ta bijela glupost nije prestajala padati.Nije me imao tko voziti,a nisam mogla ići pješke koliko je padao.Glupi snijeg!
Frustracija 4-očekivanja
Svi toliko očekuju od mene da me dovode do ludila.Ne mogu,ne mogu,ne mogu!Nisu samo oni problem. I sama previše očekujem, a kada podijelim uspjeh s očekivanjima,razočaranje ne može izostati.Zapravo mi očekivanja nisu tolika frustracija koliko razočaranje,ako su to u mom slučaju uopće različiti pojmovi.
Frustracija 5-vaga
Ovo me muči već neko vrijeme.Stanem na to čudovište kojem su glavno oružje brojevi i bojim se pogledati što pokazuje.Uglavnom je to 49,48,ali ne mogu se osloboditi straha od 50 ili nekog još većeg broja.Znam da to nije prevelika težina na visinu od 170cm,ali ne znam što da radim.
Neću vas više zamarat sa svojim problemima(kao da uopće imam koga zamarat time).To bi zasad bilo to od mene.

utorak, 03.11.2009.

BuT I'vE gOt tO gEt a MOve On wiTH mY LifE...

Osjećam se tako glupo,sve je besmisleno.Znam da je to potpuno nezahvalno od mene.Ponekad sama sebi kažem: "Hej!Osvrni se oko sebe!Lijep je dan.Živa si i zdrava,imaš prijatelje koji te razumiju i roditelje koji te barem pokušavaju shvatiti.Pokreni se!Što s tobom nije u redu?"
Pokušavam se pokrenuti,ali ne uspijevam.Škola,treninzi...osjećam se kao da je sve van moje kontrole.
Opet zurim kroz prozor pitajući se što dalje.A kiša...kiša tako bezbrižno pada.Sve je obavijeno sivilom,tako monotono.Želim se uklopiti u to sivilo,biti neprimjetna,nestati.Kad bih se bar mogla poput oblaka raspršiti u tisuću kaplji i ostati zaboravljena.
Slaba sam i iscrpljena od svega.Ili je to možda zbog toga što se već mjesecima nisam pošteno najela.Ali nemam više volje ni za to.Nekad sam živjela za treninge i to me jedino moglo oraspoložiti.Više ništa od toga.Treninzi su mi postali još samo jedna besmislena glupost u nizu.Nikada neću biti na poziciji koju želim,a istini za volju to je bio jedini razlog zbog kojeg nisam propustila gotovo ni jedan trening u 3 godine treniranja.
Vučem se uokolo poput zombija.Trudim se pojesti što manje,to je jedina stvar na koju još uvijek mogu utjecati.Samo se pitam kada će netko primijetiti,čini mi se da neki sumnjaju,no zasad je u redu.
Znam...moram prestati s tim,pokrenuti se i nastaviti s životom.

srijeda, 07.10.2009.

NotHing cAn StOp tHEsE LOneLy tEars fRom faLLing...

Ponekad se pitam zašto postojim,zašto sam uopće ovdje.Tada postajem svjesna svakog svog udisaja,svakog pokreta,svakog trenutka...Pitam se zašto baš ja.Mora postojati neki razlog iako bih ponekad bila sretnija da ga nema.A možda i ne postoji jer ionako nitko nije svjestan moje prisutnosti,mog postojanja.Osjetim zbunjenost i nejasnoću...ali ponajprije tugu.Tugu i bol te želju da budem primijećena,shvaćena.I tada...tada jednostavno zaplačem.Suze jednostavno kliznu iz oka i ništa ih ne može spriječiti,a svaki djelić tijela bori se za dah.Govorim si da je sve to samo san.Poželim se probuditi.
Tada samo plačem,plačem...a nikog nije briga.Obećam sama sebi da ću prestati s time jer nisu vrijedni mojih suza.A onda sama sebe uhvatim usred noći kako budna ležim u krevetu,i ne mogu zaspati na tom hladnom jastuku natopljenom suzama.

četvrtak, 27.08.2009.

BeCauSe oF yOU I fiNd iT hArD tO TrUst NoT onLy mE,bUt eVeRyoNe ARouNd Me...

Zašto su svi ljudi isti?Zašto nikome nije stalo?Zašto stalno lažu i samo gledaju gdje će izvući neku korist? Kako sam uopće mogla vjerovati,nadati se nakon svega...biti tako glupa...Kad god nekome zatreba pomoć uvijek sam tu.Zar nemam pravo očekivati isto,bar malo razumijevanja?
Ponekad se poželim ne probuditi,izbjeći suočavanje sa stvarnošću.Volim samoću.Ponekad se sama,unutar zidova svoje sobe,osjećam manje usamljeno nego kad sam okružena hrpom ljudi. To manje boli od ignoriranja i nezainteresiranosti.Treba mi razlog za buđenje,za ponovno ustajanje.
To je bila samo još jedna glupa laž,a opet boli više od ostalih.No koliko god puta da vas povrijede,ne prestajete biti otporni,samo naučite trpjeti bol.A boljelo je...
Na toj laži temeljila sam sve,vjerovala,nadala se.Svaki dan,ta je laž bila jedino što me tjeralo dalje.Odakle nekome pravo tako se poigravati drugima?
Nitko nije samotnjak jer voli samoću ili jer ne voli ljude.Jednostavno se previše razočarao u druge da bi opet pokušavao...